svijetla strana disleksije

Disleksija/disgrafija je složeni perceptivni fenomen djela školske djece i odraslih, koja se manifestira nizom teškoća u čitanju, pisanju, percepciji te orijentaciji u vremenu i prostoru.

Po Ronald D. Dell Davisu disleksičari razmišljaju u slikama brzinom od trideset i dvije slike u sekundi što često utječe na njihovu percepciju stvarnosti.

Za razliku od verbalnog načina razmišljanja koji je vremenski linearan, izveden stvaranjem rečenica nizanjem jedne po jedne riječi, slikovno razmišljanje je često razgranato i nekontinuitetno.

Problem nastaje kada osoba ne može prepoznati riječ ili koncept kao sliku i tada nastaje ‘rupa’ u slici.

Tada dolazi do zbrke u shvaćanju, nedostatku koncentracije, neizvršenju zadatka ili djelomično napravljenom zadatku. Zbog toga disleksičnoj osobi je potrebno pokazati kako napraviti vlastitu cjelovitu sliku.

Ovaj proces je stvoren kako bi pomogao osobama s poteškoćama u učenju, bilo da se radi o disleksiji, ADHD-u, ADD-u itd. Cilj ove metode nije eliminacija disleksije, već da se u potpunosti razumije od kuda dolazi problem u osobi te se tek onda kreće u proces rješavanja istoga.

S obzirom da se ne radi o eliminaciji, ovaj proces uči kako netko može svjesno kontrolirati problem - poput lošeg čitanja, pisanja, rješavanja zadataka i kako se snalaziti u svakodnevnim životnim i školskim situacijama koje su do sada predstavljale prepreku.

Disleksija je u ovom programu tretirana poput talenta u kojem osoba ima mogućnost korištenja vlastite mašte u mjeri gdje mu je svijet mašte gotovo realan kao i stvarni svijet. To je trenutak koji prema metodi nazivamo dezorijentacijom ili talentom.

„Kada netko ovlada nečim, to postaje dio te osobe. To postaje dio pojedinčeva misaonog i kreativnog procesa. To pridaje suštinsku kvalitetu svim kasnijim mislima i kreativnosti tog pojedinca.“ R. D. Davis